Događaji iz Balkanskih ratova 1912.i 1913. godine, na prostoru opštine Plav su rezultirali masovnim ubistvima, torturom i nasilnim pokrštavanjem muslimanskog življa od strane tada vojske Kraljevine Crne Gore. Nažalost, do dan danas ti događaji nijesu od strane države dovoljno istraženi, niti o ovim zločinima ima ijedno slovo u školskim udžbenicima. S tim u vezi, smatram da je ostavljeno mnogo prostora da se pojavljuju razne verizije događaja i zaključci koji u potpunosti ne odgovaraju pravoj istini.

Tražim da Vaše Ministarstvo u što kraćem vremenskom periodu da naučne odgovore i konačno skine debele zavjese tame i mraka koje su do sada prikrivale ove događaje.

PREDŚEDNIK RANKO KRIVOKAPIĆ:

Dopirnos obilježavanju vijeka ratovanja.

Izvolite.

SANJA VLAHOVIĆ:

Uvaženi predsjedniče, poštovani poslanici, poštovani gospodine Šaboviću,

Rekla bih, iako ste mi postavili vrlo izazovno pitanje i dosta osjetljivo, da sam zahvalna zbog načina na koji ste ga interpretirali i potpuno sam saglasna sa Vama, da pitanja ovog tipa koja zaista tište naše društvo zbog različitih razloga i treba naučno istražiti i treba im dati tu konotaciju, a ne političku. Zato sam Vam zahvalna zbog forme u kojoj ste mi postavili pitanje, jer ste upravo na taj način sagledali ovaj problem.

Moram da kažem da mi je žao, Ministarstvo nauke nije naučno-istraživačka institucija koja bi mogla da se uhvati ukoštac sa određenim pitanjima i da direktno istražuje, jer to nam prosto nije uloga. Ali, to nas ne abolira od obaveze da zaista ozbiljno pristupimo stvaranju okvira u kojem će biti moguće istraživati sva ona pitanja koja društvo u trenutku smatra potrebnim za istraživanje ili njihove rezultate, prosto smatra nečim što ih na bilo koji način tišti. Zato je Ministarstvo tu da stvori okvir da se ovo, a i druga slična pitanja otvore na pravi način u periodu koji smo predvidjeli u novoj strategiji naučno-istraživačke djelatnosti 2012/2016.

Mislim da su dva načina na koja trenutno stvaramo okvir da bi ova pitanja mogla biti istražena, jedan je taj što sufinansiramo projekte po prioritetima koji su značajni za državu. Jedan od tih prioriteta, možda ćete se sjetiti da sam jednom prilikom odgovarala na pitanje vezano za jedan od projekata iz tog segmenta, jeste upravo projekat prioritet, identitetskih pitanja. Malo su nas kritikovali i znate, vjerovatno ste ispratili, kada smo definisali prioritete o istraživanju, a pomalo i kada smo definisali strategiju naučno istraživačke djelatnosti, upravo zbog tog prioriteta. Ali, evo ovo Vaše pitanje mi je jedan od dokaza da smo bili na pravom putu, i da identitetska pitanja u najširem smislu izuzetno vrlo često tište naše društvo i treba im pristupiti sa naučnog značaja.

Trenutno Ministarstvo nauke i kulture zajednički finansiraju 12 identitetskih projekata. Ponovo sam pogledala sa pažnjom taj spisak, nažalost, ni u jednom od 12 nije problem koji ste Vi naveli. Međutim, mislim da postoji i drugi način da se u dogledno vrijeme pristupi ovom problemu, a to je kroz jedan koncept koji ćemo vrlo brzo prezentirati, a koji je već, mogu da kažem, pomalo zaživio, to je koncept formiranja jednog ting tenka koje je Ministarstvo nauke pokrenulo, koji bi bio pomoć ili podrška i Vladi u donošenju strateških odluka, ali i mjesto gdje će se kroz različite sekcije potencirati određena pitanja za koja društvo u datom momentu smatra da bi ih trebalo dublje istražiti. Vidim tu prostor i vidim prostor da možda u narednom ciklusu našeg konkursa koji će, nadam se, biti početkom naredne godine objavljen, i imamo i jedan projekat koji se tiče ovog pitanja, koji bi sa naučnog stanovišta rasvijetlio ove događaje.

Dakle, to su dva načina koja trenutno Ministarstvo može da pruži kao okvir, nažalost u nemogućnosti da samostalno istražujemo neka od pitanja, jer to je ipak posao istraživača. Međutim, da bih mnogo kvalitetnije odgovorila na ovo pitanje dobila sam par informacija i malo sam, da kažem, i sama ušla u problem, prosto da bismo javnosti, a i Vama stavili na uvid šta je to što je do sada možda podržano i šta je do sada urađeno na sličnu temu. Pa sam dobila informaciju da je dokument koji je objavljen o nasilnom pokrštavanju, objavljen u knjizi "Pokrštavanje muslimana 1913.godine" autora Živka Andrijaševića i Zorana Stanojevića, izdanje udruženja Almanah 2003.

Takođe sam dobila informaciju da prije ove knjige vrlo vrijednu monografiju koja obrađuje navedene događaje, napisao je doktor Branko Babić pod nazivom "Politika Crne Gore u novooslobođenim oblastima“ Cetinje 1984. godine, i dobila sam informaciju da je prije nekoliko godina Ministarstvo kulture na redovnom konkursu za sufinansiranje izdavaštva opredijelilo izvjesna sredstva udruženju Almanah za publikovanje zbornika dokumenata Živka Andrijaševića o zločinima nad muslimanima 1913. godine. Međutim, isto tako sam dobila informaciju da nažalost taj dokument nije objavljen, pa bi možda trebalo eventualno ukoliko zadovoljava određene standarde to inicirati.Takođe, su u časopisu "Almanah" objavljena i dva rezultata istraživanja. Jedan je Izvještaj Isljedne komisije o zločinima nad muslimanima 1913. istih autora, dakle, Andrijašević - Stanojević, i 2001. godine kao Izvještaj Isljedne komisije za izviđaj raznih zloupotreba u novooslobođenim krajevima, dakle, "Almanah" br. 19 2002. godine. To je nešto što se za sada dotiče pitanja koja ste mi postavili. Nije direktno vezano za resor Ministarstva nauke, ali bila sam slobodna da malo istražim u tom kontekstu i kvalitetnije odgovorim na Vaša pitanja. Hvala.

PREDŚEDNIK RANKO KRIVOKAPIĆ:

Hvala Vam, ministrice.

Tu postoji jedan načelan stav gdje Crna Gora ima stratešku prednost. Mislim u odnosu na sve druge, ne samo region, nego malo šire, možda i na evropskom tlu, a to je da smo mi u stanju da govorimo o svojim greškama u istoriji i da to izučavamo. Jedan opšti koncept je da svi govore o pobjedama nad drugima. Mislim da Crna Gora treba da govori o svojim graškama u istoriji, da ih ne bi ponavljala i da bi stekla mudrost više za buduće vrijeme. I to je to, đe se ova materija i uklapa do kraja i dobro je da smo krenuli tim putem, i da su autori iz jednog dijela identitetskog, koji se mogu smatrati grešnim u toj priči.

Izvolite.

DŽAVID ŠABOVIĆ:

Hvala Vam, predsjedniče, pa Vi ste odgovorili polovinu onoga što sam htio da kažem.

Hvala Vam, gospođo ministarko.

Kada sam razmišljao kome da postavim ovo zaista ne samo osjetljivo nego teško, baš doslovce u svim jezicima kojima se služimo, teško pitanje, možda ste Vi bili osoba kojoj to nije trebalo postaviti. Ali, Ministarstvo nauke,po meni, jedino je mjerodavno da da prave odgovore ako želimo ono što ste i Vi rekli da sam ja htio, a ja sam to zaista htio, da sa što manje politike uđemo u ovaj problem, jer znam da će neko uvijek tražiti i politikantskim sredstvima pokušavati da to prikaže drugačije.

Današnja Crna Gora, moderna, demokratska država koja kreće ka Evropi, treba da, to sam malo u šali kazao, da zaista ima snage da kaže o svemu onome što je bilo u njenoj istoriji. Ne tražim ništa osim da se utvrdi istina i primijeni pravda, ništa drugo. Neću govoriti ni o broju, ni o tome, ni kako, jer bi to bio demant onoga što hoću, zato ću sebe tu da zaustavim i da taj dio priče preskočim.

Očekujem da, mada ne može vas abolirati, kad to kažem ne mislim na vas lično, nego Crnu Goru, jer znam da ni vi nijeste znali puno o vašoj istoriji, da takođe, ne znate mnogo o događajima iz 1921. a da ne govorim ranije, ni to vas ne može abolirati, jer ipak kroz istoriju, ako ja nijesam bio u prilici da učim, tražim i očekujem da moja djeca ili moja unučad sjutra, uče na pravi način o tome. Ne da se neko, ne daj bože, osveti ili zloupotrijebi, nego da se nikad nikome to više ne desi, jer počinioci su kao i žrtve već odavno mrtvi. Tu nema bojazni da neko ode u zatvor i da odgovara. Zvanična država mora da to istraži i da utvrdi pravo stanje koje je bilo, uopšte cifre nijesu bitne. Mnogo se autora osim Andrijaševića bavilo tim, Babić je dao najbolje primjere i ostali, ali čini mi se da je uvijek neko imao zadatak da piše o tim događajima,zadatak unaprijed ne može biti realan. Ja želim konačno realni odnos da su tad i tad djelovi crnogorske vojske koja je ušla u te krajeve počinili zločine,i tačka. To je već viđeno, to se radi na svim prostorima, znaće se zašto to nije urađeno odmah na početku nego nakon tri mjeseca, ali opet neću da ulazim tamo, očekujući da će oni koji su prozvani dati prave odgovore. Samo tražim da ova današnja vlast, ova današnja država znači ne ministarka Vlahović, nego Milo, Ranko i Filip, ako pobijedi, pošto još drugi ili treći put, ne znam, imaju hrabrosti i snage da kažu ono što je prije predsjednik Skupštine rekao javno. Ne kažem da budu Vili Brant na crnogorski način, ali ono što su uradili u Dubrovniku u Srebrenici, da ponove u onoj većini, snazi, koliko je potrebno tom narodu, a on sigurno ne traži mnogo.

Hvala.