“Čini mi čast i zadovoljstvo što vas u ime Skupštine Crne Gore i u svoje lično ime mogu pozdraviti na početku današnje konferencije.

Država Crna Gora je u proteklom periodu, prešla dug put od vremena kada su samo pojedinci bili odbrana ugroženih ljudskih i manjinskih prava i zaštita čitavih kolektiviteta, do današnjih okolnosti, gdje smo došli do državnih institucija koje se bave unapređenjem i zaštitom ljudskih prava. Na tom putu, koji traje decenijama, u Crnoj Gori, sazrijevala je i društvena svijest o tome da postoje manjinske grupe, pojedinci i kolektiviteti, kojima treba zaštita, manjine kojima treba afirmacija, i institucije u kojima trebaju biti zastupljeni njihovi predstavnici.

Poštovanje ljudskih prava i ambijent afirmacije različitosti u temeljima je svakog slobodnog i demokratskog društva. Obaveze svih segmenata društva je posvećen rad na instucionalnom jačanju zaštite ljudskih prava, a prvi korak na tom putu je zakonska regulativa kojom se uređuje ova oblast.

Nakon Ustava, u čijem je značajnom dijelu, utemeljena regulativa kojom se uredjuje oblast ljudskih i manjinskih prava, Skupština Crne Gore usvojila je više zakona, čijim rješenjima se na neposredan ili posredan način unapređuje ova oblast, a čije je donošenje i u preporukama i analizama naših evropskih partnera ocijenjeno veoma značajnim, čime smo i zavrijedili otvoranje pregovora sa Evropskom unijom.

Zakonskim propisima, u oblasti zaštite ljudskih i posebno manjinskih prava, te kroz antidiskriminatorske zakone i posebno preko Zakona o zaštitniku ljudskih prava i sloboda, stvoren je dobar temelj na kojem je potrebno graditi institucije. Snaga, čvrstina i kapacitet tih institucija zavisi od naše realne moći da zakonska rješenja sprovodimo u praksi. I ovdje je potrebno dodatno unapređenje uloge Parlamenta, da više i bolje prati i ocjenjuje implementaciju donešenih zakona, da sagleda njihovu djelotvornost i vrednuje njihovu efikasnost.

Svi smo, dakle, svjesni da nijesu dovoljni samo zakonska regulativa, zacrtane strategije i ratifikacije međunarodnih dokumenta i konvencija. Potrebno je mnogo više od toga - stvaranje pune svijesti u društvu da su manjine dio naše društvene stvarnosti i da je potrebno da, svakodnevno, pokazujemo više razumijevanja i senzibiliteta.

Institucije manjinskih naroda - manjinski savjeti, slobodno se može reći - dobili su svoje mjesto i postali prepoznatljive institucije u društvu i pored njihovih početnih nesnalaženja, kao i uočenog maćehinskog tretmana od strane države, kada su budžetska sredstva u pitanju. Fond za manjine i Centar za očuvanje kulture manjina i pored nedovoljnih izdvajanja i svih mogućih dilema oko načina na koji je uređeno njihovo funkcionisanje, postali su potpora mnogim značajnim projektima za očuvanje nacionalnog, jezičkog, kulturnog i vjerskog identiteta manjina. Naravno, ovo su nove institucije, kojima treba posebna briga i pažnja. Moguća nesnalaženja ili uočeni propusti trebaju biti podstrek da tražimo nova i bolja rješenja kojima ćemo unaprijediti njihovo funkcionisanje, a ne razlog da se svom silinom na njih obrušava. Moramo se zajedno boriti da ove institucije dobijaju na snazi i značaju, jer njihovo jačanje daje jasniju viziju manjinske politike i jača koheziju društva, nastalu na povjerenju manjina u svoje institucije i državu u kojoj žive.

Kroz izborno zakonodavstvo, stvoren je mehanizam za autentičnu predstavljenost manjjina u Parlamentu. Činjenica je da je ovaj izborni zakon dosegao gotovo puni konsenzus, ali ono malo što mu je nedostajalo, govori da ove mehanizme treba dodatno unapređivati, kroz kvalitetnija rješenja na državnom i na lokalnom nivou, gdje to nije urađeno.

Svjedoci smo, dakle, da donešena legislativa, posebno, u oblasti zaštite manjinskih prava sporo zaživljava u praksi, te je potrebno obezbijediti dodatne mehanizme zaštite prava manjinskih nacionalnih zajednica, shodno Ustavu. Ovo se posebno odnosi na odredbu o srazmjernoj zastupljenosti manjina u državnim i lokalnim institucijama i svim granama vlasti. Mislimo da tu treba napraviti još mnogo vidljivih i mjerljivih pomaka, jer integracija manjina zavisi prvenestveno od njihovog prisustva na mjestima odlučivanja.

I na kraju, umjesto zaključka konstatacija: Crna Gora je, od obnove državnosti, na polju zaštite ljudskih prava i izgradnje institucija, napravila značajne pomake. Dalja izgradnja Crne Gore kao demokratskog društva i društva poštovanja afirmisanja različitosti, umnogome, zavisiće od dostignuća Parlamenta, bilo da je riječ o donošenju zakonodavstva ili jačanjju njegove sposobnosti da vrši kontrolu ili nadzor sprovođenja zakona, posebno kada su manjinska i ljudska prava u pitanju.”